Tomaž Šalamun : Godišnje doba

Dolg opis

Za Šalamunovu poeziju, koja je oduvijek definirana svojom odlučnom prisutnošću ovdje i sada, i istodobno uvijek i posvuda, fiksaciju i prisutnost dvojbe podrazumijevaju snažan potres. Glas Šalamunove poezije iznenada nije više tako akuzmatičan jer je više nego ikada obilježen svime što je previše ljudsko, dakle, s vremenom i svojem predanosti tijeku povijesti: Odbačeni bit ćemo kao mačke u sanduk u naručje Boga Iako je svoje sudbinske prisutnosti posve svjestan (Umorit ću se i zapostaviti. Spasi se.) leži u načinu na koji prihvaća svoju odgovornost, nešto gotovo elegično uzvišeno. Ako smo nekoć u njegovom pjesničkom stvaralaštvu radije pomišljali na uzimanje, sada su na redu davanje i vraćanje: Učiniti u gradu? Vraćao. Ni ranjavao ni ubijao. Vraćao. S vremenom omogućene crte Šalamunovog govornika postaju sve prepoznatljivije i unesene u svijet koji naseljavaju i drugi ja. S nekima, a posebice onima koje čuvstvo ili sjećanje – oni ne dopuštaju izbor – povede na privilegirano mjesto, stupa u iskrene i ranjive odnose. Svijet više ne ovladava bezvremenim trenutkom (imao sam (…) sve u prirodi, ali bezvremeni), već se svaki trenutak iznova uspostavlja kao bilo slučajna točka u nizu koji se ja u polifoniji potiho dotiče prošlosti. Ono što zamjenjuje nekadašnje samodostatno rušenje i prisvajanje, koji su zbog izuzetosti iz vremena pošteđeni odgovornosti leži snaga, koja usahnjuje, a koja je potrebna za naporno izgrađivanje. U vrijeme odbačeni Šalamunov ja svoje prijašnje bivstovanje shvaća kao oblik ponavljanja koji završavaju u (mogli bismo naslutiti) ljubavnom buknuću: Noću je bilo čudno. Uzavreo si moja pluća. Ponavljanje početaka pretvara se u prihvaćanje neizbježnosti jednog kraja koji je doista vrijedan truda: Da. Kitovi će zatrijeti moj život. Dajem ga za ono što sam iskušao. Dajem ga za to što iskušavam sada.